Borba protiv klimatskih promjena: Za spas Planete godišnje treba – 100 milijardi dolara

Borba-protiv-klimatskih-promjena-Za-spas-Planete-godisnje-treba-100-milijardi-dolara_ca_large
Više od 190 nacija odnosno njihovih pregovarača do 11. prosinca u Parizu na velikoj konferenciji o klimatskim promjenama, 21. Conference of the Parties (COP21), treba dogovoriti nove ciljeve i mjere kojima će, silom ili milom, svijet morati smanjiti emisije stakleničkih plinova u okoliš, zapravo spasiti se od umiranja. Nacrt globalnog sporazuma o borbi protiv klimatskih promjena, koji bi kao konačan dokument trebao biti usvojen u petak, no u ovih nekoliko narednih dana treba usuglasiti na stotine pitanja i učiniti isto toliko kompromisa.

Čak ako se isti taj svijet u Parizu i uspije nešto dogovoriti, što je vrlo neizvjesno, znanost kaže sljedeće – i uz drastično će smanjene stakleničkih plinova, prvenstveno CO2, trebati još stotine godina da se atmosfera očisti od stakleničkih plinova, a ledenjaci prestanu otapati. Ne učine li se pak drastični pomaci, definitivno srljamo u propast, jer će do kraja stoljeća temperatura zraka porasti za čak dva »celzijevca« u odnosu na predindustrijsko razdoblje, što će značiti stalne prirodne katastofe, život bez hrane i čistoga zraka.

Kasno smo se sjetili

Krajnji čas da nešto učinimo je odavno, dakle, istekao, Pariz je možda zadnja slamka spasa. »Prva smo generacija koja osjeća klimatske promjene, ali i zadnja koja nešto može učiniti«, kazao je na otvaranju COP21 Barack Obama, zajedno sa ostalim moćnicima iz bogatih zemalja – koje su u svojem višestoljetnom razvoju do globalnog zatopljenja i dovele – obećavajući pomoć siromašnijima, od kojih će se tražiti da uspore svoj razvoj. To će, smatraju stručnjaci, biti najveći kamen spoticanja pariškom dogovoru, što je i na samom otvaranju konferencije indijski premijer Narendra Modi dao jasno do znanja, kazavši kako bogate nacije na svojim leđima moraju ponijeti najveći dio tereta spašavanja zemlje od propasti, dok se siromašnima, poput Indije, mora dopustiti da rastu.

– U međunarodnoj politici svatko može od drugoga tražiti sve za što misli da može postići. Moralni ili etički kriteriji politike važni su kod dobivanja izbora, ali u praktičnoj provedbi konkretnih politika nekako stoje po strani. Razvijene zemlje će od zemalja u razvoju tražiti da što prije smanje štetne emisije, dok će zemlje u razvoju nastojati to odgoditi što dulje, s obrazloženjem da im to vrijeme treba za razvitak tehnologija koje su za to nužne. To su otprilike polazišta, u pregovorima će se koristiti svi argumenti, od etičkih do političke prisile, a postizanje stvarnog kompromisa ovisit će o drastičnim pojavama nepovoljnih klimatskih promjena i realnoj gospodarskog i političkoj snazi jedne ili druge strane, odgovor je prof.dr.sc. Igora Dekanića s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu na pitanje imaju li svjetske velesile pravo od siromašnijih tražiti da zaustave svoj razvoj radi klimatskih promjena, a same su, vlastitim razvojem, te promjene uzrokovale.

Najveća prepreka

Najveća prepreka pariškom dogovoru s čvrstim i vrlo skupim obvezama je sam temelj ekonomskih i političkih sustava u suvremenom svijetu, kaže Dekanić.

– Naime, ako je netko tehnološki i politički lider i to je postigao u okvirima dosadašnjeg modela ekonomskog i društvenog razvitka, zašto bi to mijenjao? S druge strane, ako odgovornost za najveći dio dosadašnjih onečišćenja snose razvijene zemlje OECD-a, zašto bi Kina ili Indija olako prihvatile napuštanje modela ekonomskog rasta kojim su slijedile razvijene, sad kad im je tako dobro krenulo? I to sve skupa u svijetu u kojem je politički i ekonomski egoizam glavno mjerilo uspjeha. No, visok rast emisija stakleničkih plinova može kroz nekoliko generacija ugroziti i sam opstanak čovječanstva. Ali, sadašnje političke i ekonomske elite to neće dočekati, nego njihovi potomci iz n-te generacije, napominje.

Naravno da bogate, razvijene države nemaju pravo zaustavljati ničiji razvoj, ali i zemlje u razvoju, poput Indije, trebaju biti svjesne da nitko na Zemlji neće biti pošteđen posljedica klimatskih promjena ako se ne postigne dogovor i ne započne zajednička globalna akcija – smatra pak prof.dr.sc. Davor Škrlec s Fakulteta elektrotehnike u Zagrebu, ORaH-ov zastupnik u Europskom parlamentu.

– Indija, osim toga, ne može kao argument navoditi skupu tehnologiju koju joj nameće zapad, jer posjeduje znanje i gradi nuklearne elektrane, proizvodi i izvozi sve tehnologije obnovljivih izvora energije, ima svemirski program, što znači da ima dostupnost razvijenim tehnologijama koje još nisu u komercijalnoj uporabi. Njihov problem je rastuća populacija stanovništva, koja u najvećem broju još uvijek živi niskim standardom, i sve više onih koji bi htjeli standard života zapadnih zemalja, napominje Škrlec.

Lepeza interesa

Najveća prepreka pariškom dogovoru više nisu, kaže, zemlje poput Kine ili SAD-a nego upravo zemlje rastućih ekonomija – pored Indije to su i afričke zemlje, dok posebnu skupinu čine male otočne države koje će prve osjetiti posljedice klimatskih promjena jer će njihovi otoci u Tihom oceanu nestati ako se dogodi predviđeni porast razine mora. Ugroženi su otoci poput Tonge, Maldiva, Sejšela.

– Jedni smatraju da će se rast njihove ekonomije temeljen na fosilnim gorivima zaustaviti i smatraju to velikom nepravdom koju nameću oni koji su najviše zaslužni za današnje stanje klime. Drugi podržavaju globalni dogovor jer su direktno ugroženi, ali iako su male države, svjesni su im potrebe velikih ulaganja za koje nemaju sredstva, napominje Škrlec.
Doista je teško pretpostaviti krajnji ishod summita u Parizu, uz takvu lepezu različitih interesa, različitosti gospodarske razvijenosti i razvojnog momenta – siguran je Dekanić. Kako pojašnjava, polazišta najvećih onečišćivača, poput zemalja Sjeverne Amerike, Kine ili Indije objektivno su vrlo udaljene. Kina kao najveći potrošač energije i najveći emitent stakleničkih plinova već je dugo u razdoblju dinamičnog gospodarskog rasta, u sličnom su položaju i ostale zemlje u razvoju poput Indije, Južne Afrike ili Turske. S druge strane, Europa skoro da stagnira nakon globalne financijske krize 2008./2009. godine.

– Protekli i jedini globalni dogovor iz Kyota neke od najrazvijenijih zemalja poput SAD-a ili Kanade nisu prihvatile, Rusija ga je potpisala pred istek njegovih obveza, a brzorastuće zemlje u razvoju su ga naprosto ignorirale. Neke od razvijenih zemalja sa spororastućim gospodarstvom istodobno spadaju među najveće izvoznike ugljena, kao SAD ili Australija, SAD je nakon četiri desetljeća ponovno postigao nezavisnost od uvoza fluidnih ugljikovodika i rasteretio se geopolitičko – energetskog tereta na Bliskom istoku, kaže Dekanić.

Čvrst globalni dogovor, uz obvezujuće radikalne stope smanjenja nepovoljnih emisija stakleničkih plinova, podrazumijeva velika ulaganja u nove tehnologije s vrlo upitnim brzim povratom kapitala, dodaje, zaključujući kako je, prema tome, vjerojatnije postizanje neke vrste općenitog dogovora, ali s deklarativnim ili labavim ograničenjima. Na pitanje očekuje li on pak da će u Parizu nešto ozbiljnije biti dogovorerno, Škrlec odgovara kako bi zaokreta moglo biti.

– Zaključio bih da će postizanje dogovora ovisiti o dva faktora – kako i tko će financirati tranziciju društva, što zahtjeva i međunarodnu solidarnost u pojedinim slučajevima, te da li će se konačno ukinuti subvencije za korištenje fosilnih goriva i započeti proces njihovog sve manjeg korištenja, ističe eurozastupnik.

Na pitanje vjeruje li da će bogate države siromašnima pomoći u provođenju još strožih ekoloških mjera, Škrlec odgovara kako ta pomoć već postoji. »Naravno, nije dovoljno samo obećavati ili uplaćivati dok traje konferencija, treba u dogovoru postići način financiranja pomoći kroz duži period, a barem do 2030. godine. Radi se o velikim iznosima i nitko na svijetu tko je odgovoran ne može napisati bianco ček, ali postizanje dogovora je nužno. U protivnom ćemo ukupno platiti višestruko veću cijenu posljedica klimatskih promjena nego da smo uložili zajedno u njihovo sprečavanje«, kaže.

Trovanje “razvojem”

Od kraja 19. stoljeća, kad smo sami sebe počeli značajnije trovati »razvojem«, prosječna je temperatura zemljine površine porasla za 0,8 stupnja, pri čemu za čak 0,6 stupnjeva samo unatrag tri posljednja desetljeća. Od početka industrijalizacije 1750. godine količina CO2 u atmosferi je porasla za 30 posto, i ima ga toliko da bi mogao »napuniti«, kažu znanstvenici, cijeli jedan ocean. Najviše ga proizvodimo korištenjem fosilnih goriva, gotovo 60 posto, a još dvadesetak posto time što siječemo šume, koje bi ga inače apsorbirale.

Pomoć bogatih

Da će pomoći bogatih biti, vjeruje i Dekanić, koji ističe kako će se, međutim, ispostaviti da ta pomoć zapravo znači ulaganje u razvoj i širenje vlastite tehnologije bogatih, stimuliranje izvoza njihovih vlastitih proizvoda i rješenja te širenje tržišta, a ne stvarnu pomoć razvitku siromašnih i njihovo osposobljavanje za provedbu novih, strožih ekoloških mjera.

Već se u petak, samo nekoliko dana od otvaranja konferencije u Parizu ispostavilo da će problema oko financiranja siromašnih ipak biti. Neki nacionalni predstavnici žale se da se stavovi velikih zagađivača nisu dovoljno promijenili da bi se postigao napredak.

– Ako ne možemo osigurati ostvarenje glavnih obveza, kako možemo biti sigurni da će se ispuniti one koje tek treba ugraditi u mehanizam, rekla je Nozipho Joyce Mxakato-Diseko, izaslanica Južnoafričke Republike. Najveće je pitanje tko će osigurati sto milijardi dolara godišnje za financiranje klimatskih ciljeva i što se pod tim točno podrazumijeva.

Izvor: HINA
Naslovna foto: Reuters

Sličan sadržaj