Mediji u Hrvatskoj svi pišu o toplinskom valu koji je pogodio zemlju, ali nitko nije spomenuo da u određenim dijelovima Hrvatske toplinskog vala zapravo nije ni bilo ili je bio tek slabijeg intenziteta, ovisno koja se metodologija gleda. Dovoljno je pogledati PGŽ, gdje najviša dnevna temperatura na niti jednoj službenoj postaji nije odstupala 5 °C od prosječne maksimalne temperature za razdoblje 1961.-1990. i to pet dana uzastopno, što je uvjet za proglašenje toplinskog vala po jednoj metodi.
Tako je u proteklih nekoliko dana najviša dnevna temperatura u Pargu bila 28,3 °C u Rijeci 32,2 °C, u Malom Lošinju 32,3 °C, u Rabu 33,8 °C, na riječkom aerodromu 34,3 °C. To su temperature zabilježene na vrhuncu topline, iz čega je razvidno da zapravo nekog duljeg ekstrema nije ni bilo.
Sve moramo “zahvaliti” velikoj koncentraciji afričkog pijeska koja je bila prisutna i onemogućavala dnevno zagrijavanje, ali isto tako onemogućavala noćno hlađenje pa su zabilježene i četiri tropske noći za redom, kada najniža temperatura nije padala ispod 20 °C.
Istovremeno, dok je PGŽ bila pod sparinom i vrućinom, južni krajevi Hrvatske bilježili su ekstreme. U Kninu je 21. lipnja izmjereno 40,0 °C, 20. lipnja na splitskom aerodromu 39,4 °C.
Druga metodologija koja piše na DHMZ-ovim stranicama kaže: Toplinski val je razdoblje obilježeno neuobičajeno vrućim vremenom (maksimalna, minimalna i srednja dnevna temperatura) u regiji koja traje najmanje tri uzastopna dana tijekom toplog razdoblja u godini na temelju klimatskih uvjeta na lokalnoj razini (bazirano na podacima pojedine meteorološke postaje), sa zabilježenim toplinskim uvjetima koji premašuju određene pragove.
Prema tom kriteriju imali smo najmanje tri iznadprosječno topla dana, no opet to nisu bili veći ekstremi, poput onih u Dalmaciji, tako da je po nama ispravnije pričati o iznadprosječno toplom razdoblju, a ne o toplinskom valu, bar kad je PGŽ u pitanju..