Prije točno dvjesto godina, deseti travnja obilježila je epska erupcija indonezijskog vulkana Tambore. Otok Sumbawa, na kojemu se i nalazi navedeni vulkan, unatoč eruptivnoj opasnosti, oduvijek je bio privlačan naseljenicima zbog plodne vulkanske zemlje.
Početkom travnja 1815. godine nizom kratkotrajnih podrhtavanja tla postalo je jasno kako se Tambora probudila iz višegodišnjeg mirovanja. Ubrzo su uslijedili piroklastični odroni te brojne bučne vulkanske eksplozije s enormnom količinom izbačenog pepela, koji je dospjevši u više slojeve atmosfere prekrio prostor ekvivalentan dvostrukoj površini SAD-a. Planina se tada doslovce urušila u sebe, kako stoji u zapisima, a iza sebe je ostavila kotao promjera 7 kilometara koji je ubrzao izlijevanje kipuće lave.
Prema indeksu vulkanske eksplozivnosti (ljestvica slična Richterovoj), ova se erupcija svrstava na visoko 7. mjesto.
Sama vulkanska erupcija odnijela je, procjenjuje se, do 10 000 ljudskih života u najvećoj mjeri stanovnika otoka Sumbawe. Pribrojimo li tome i tsunamije koji su uslijedili nakon potresa i piroklastične odrone, ta brojka se penje i do 60 000.
Pažnja klimatologa i vulkanologa nad ovim slučajem usmjerena je na vulkanski oblak pepela koji je svojim dolaskom u više slojeve atmosfere dobio izravnu priliku promijeniti karakterističnu vremensku sliku ne samo tog područja, nego i cijelog planeta.
Naime, zbog krutih čestica, sumporovog dioksida (u dodiru s molekulama vode daje jaku sumpornu kiselinu) odaslanih u atmosferu čija su temeljna svojstva velika apsorpcija sunčeve toplinske energije te onemogućavanje svjetlosnog zračenja Sunca da prodre do same površine Zemlje.
Globalne temperature zbog erupcije Tambore pale su 0.4 – 0.7 °C, rezultirajući u 1816. – godini bez ljeta. U zapadnoj Europi temperaturni srednjaci bili su 3°C ispod uobičajenih. Diljem svijeta propadali su usjevi, a izbile su i epidemije zaraznih bolesti poput tifusa i kolere.
Američke su rijeke i jezera do geografskih širina na kojima se nalazi Pennsylvania ostajale zaleđene do srpnja. Najveću katastrofu pretrpjele su Indija te zemlje jugoistočne Azije, gdje je 1816. godine izostao ljetni monsun. Glad je ,uz mnoštvo bolesti i neuobičajeno vrijeme, pokorila brojne živote.
Osmica na ljestvici indeksa vulkanske eksplozivnosti (najviša na skali) odgovarala bi mega erupciji poput one na vulkanu Toba Caldera (Sumatra, Indonezija) prije 74 000 godina.
Ta je eksplozija, vulkanolozi procjenjuju, bila i do 3500 puta jača od Tambore. Erupcija takvih razmjera ohladila bi planet na 6 do 10 godina zbog velike količine ispuštenih čestica i sumporova dioksida, kojega bi bilo i previše da se jednokratno pretvori u sumpornu kiselinu.
Vulkanske erupcije poput Tobe Caldere u stanju su izazvati ledeno doba na Zemlji te potpuno zaustaviti globalno zatopljenje. Uz to, prepolovila bi se i količina padalina na području tropskih šuma i prašuma što bi uništilo gotovo 90% vegetacije toga dijela svijeta. Štoviše, erupcija bi dodatno oštetila i ozonski omotač, te time oslobodila prolaz opasnim UV-zrakama.
Globalne temperature opale bi drastično, 3-5°C, brojni ekosustavi zemlje devastirani, smrtnost ljudske populacije bila bi preko 98 %.
Takve ekstremne erupcije se pojavljuju svakih 1.4 milijuna godina (mogućnost da nas takvo što zadesi u sljedećih 100 godina je 0.014 %). Kao vulkan koji bi mogao imati ovako razornu erupciju, znanstvenici navode Yellowstone Calderu u Wyomingu, no vulkani u Yellowstoneu trenutno ne pokazuju nikakve naznake pojačane vulkanske aktivnosti.
Naslovna: Krater indonezijske Tambore, izvor: Wikipedia
