Prije nešto više od sedam dana dio naše ekipe odlučio se otići na jednodnevni izlet do Zadra. Nakon cijelog tjedna s nestabilnim vremenom i dosta bure, vrijeme nas je u petak 18. travnja odlično poslužilo.
Do Zadra smo išli Jadranskom magistralom na kojoj uopće nije bilo jake bure.
Prvo stajanje nakon Rijeke je Senj i to kod 45. paralele.
Grad Senj smješten je točno na pola puta između ekvatora i sjevernog pola na 45. paraleli. Tome u čast postavljena je zanimljiva skulptura pod nazivom – Sunčanik.
Osim Sunčanika, koristimo priliku i fotografiramo otoke, ali sam centar Senja.
Tu je i njegovo Veličanstvo Velebit
Dalje od Senja, prizori su prekrasni, posebno za one koji prvi put prolaze. Nama nije bio prvi put, ali opet smo se često zaustavljali i fotografirali.
Druga stanica na kojoj smo uzeli kraći predah prije nastavka puta, bio je Karlobag, mjesto poznato po orkanskoj buri. Nas je dočekala prilična pitomost. Karlobag broji 500-njak stanovnika, čiji se broj utrostruči za vrijeme turističke sezone.
Rimsko je naselje, koje se zvalo Vegium, imalo vojnu, prometnu i trgovačku važnost, a postojalo je sve do IV. ili V. stoljeća kad su ga stanovnici pred navalom Gota napustili i pobjegli u Pag. Napuštanje grada nije ujedno izblijedilo i sjećanje na njegovo postojanje, pa je prema sličnosti imena mjesta i otoka Pag, ime gradu pretvoreno u Bag. U vrijeme hrvatskog kralja Zvonimira taj prostor je pripadao primorskoj župi u sastavu biskupije u Rabu. Godine 1251. spominje se Bag pod imenom Scrissa i pripada starome hrvatskom rodu Tugomirića. Krbavski knezovi Kurjakovići, koji drže gotovo cijeli Velebitski kanal, Bag preuzimaju 1322. godine. Kurjakovići su Bagu 2. studenog 1387. godine dali status gradskih povlastica.
Sedamdesetih godina XV. stoljeća Bag je pripao u vlast kralja Matije Korvina. U kraljevskoj vlasti ostaje do 1493. kad potpada pod vlast Ivana Karlovića krbavskog. Osmanlije su Bag napale 1525. kad je strahovito opustošen i popaljen, a stanovništvo protjerano ili odvedeno u roblje. Grad se obnavlja 1574., a 1580. godine se po prvi put spominje kao Karlobag što upućuje na zasluge nadvojvode Karla za njegovu obnovu.
Knezr ražanački Jerko Rukavina zajedno je s knezom vinjeračkim Dujmom Kovačevićem poveo 1683. Hrvate iz skupine Bunjevaca u Bag (današnji Karlobag). Nekoliko godina poslije, 1686. poveli su svoje Bunjevce u Liku. Put kojim su poveli svoj narod bio je preko prijevoja Baških vrata, a smjestili su se u četirima selimaa: Brušanama, Trnovcu, Smiljanu i Bužimu.[1]
Nakon oslobođenja Like od osmanlijske vlasti, Karlobag je potpao pod vlast Austrije koja ga je dodatno utvrdila i dala izgraditi kapucinski samostan s crkvom 1710. godine. Karlobag je 1757. godine dobio i Statut čime je stekao status grada. Od 1809. Karlobag je u vlasti Francuza, 1814. ponovno je vraćen pod vlast Austrije. Osnutkom Ličko – Krbavske županije Karlobag ulazi u njen sastav.
U Karlobagu je 1894. uređena luka, lukobran i pristanište u koje je svakodnevno pristajao parobrod. U tom je razdoblju izgrađena zgrada šumarije, 1875. sagrađena je zgrada osnovne škole. Za vrijeme Prvog svjetskog rata grad je poharala španjolska groznica, a stvaranjem SHS 1918. godine dodatno je osiromašilo iscrpljeni gradić. Tražeći izlaz u turizmu 1920. gradi se gradsko kupalište. U savezničkom bombardiranju 1943. teško je oštećena crkva sv. Karla Boromejskog, a 1958. uklonjeni su njeni ostatci, osim zaštićenog tornja. U sastav općine Gospić Karlobag ulazi 1962. godine, a 1968. popravljena je cesta prema Gospiću, a 1985. sagrađen je u Karlobagu, kao nositelj turističkog razvoja, hotel Zagreb. Danas se Karlobag sa okolnim mjestima: Ribaricom, Cesaricom, Lukovim Šugarjem, Barić Dragom i Baškim Oštarijama razvija kao turističko središte posebno atraktivno zbog nedirnute prirode i čistog mora.
wikipedia
Nastavljamo put ka jugu i uskoro s desne strane pojavljuje se luk Paškog mosta, koji zna biti i zatvaran kad je orkanska bura.
Paški most je armiranobetonski lučni most koji preko Ljubačkih vrata spaja otok Pag s kopnom, na državnoj cesti D106. Paški most pušten je u promet 17. studenog 1968. godine. Most je dugačak 301 metar, a širok 9 metara. Raspon luka iznosi 193 metra.
wikipedia
Obzirom da smo već dobrano odstupali od planiranoga pada dogovor da nema zaustavljanja do Starigrada-Paklenice, vrata NP Paklenica. Tamo smo se kratko zaustavili i fotografirali.
Starigrad je središte Pakleničke rivijere koji je nastao na temeljima drevnog antičkog grada Argyruntuma. Danas je to živahno turističko mjesto s nešto više od tisuću stanovnika koji su svoj tradicionalni način života na obroncima Velebita prije pola stoljeća zamijenili životom uz more. Zbog blizine i dostupnosti planine, posebice atraktivnog kanjona Velika Paklenica, Starigrad nije samo ugodno ljetovalište, već i tradicionalno okupljalište planinara i alpinista, pustolova i znanstvenika te svih ljubitelja prirode koji dolaze uživati u ljepotama Paklenice i Velebita.
rivijera-paklenica.hr/
Vrijeme curi, a mi imamo još toliko toga za vidjeti. Napuštamo Starigrad i vozimo bez zaustavljanja do Maslenice. Vrijeme idealno, bure nema, idealno za fotografiju.
Sa starog mosta fotografiramo novi i postavljamo si pitanje: “Kako je netko mogao projektirati novi most na mjestu gdje je direktno izložen udarima bure s najviših vrhova Velebita, bez ikakve zaštite, zavjetrine?”
Ta nas misao drži kratko, jer uživamo u ljepotama koje nam je ponudila priroda.
I konačno, uz znatno kašnjenje stižemo u Zadar, grad poznat po Pozdravu suncu i Morskim orguljama mlađim generacijama, dok stariji znaju da se radi o gradu bogate povijesti. Kad bi sve išli pisati, vjerojatno bi se našičitatelji umorili od informacija.
Krećemo u obilazak Poluotoka, no prije nego prijeđemo most još smo na kopnenom dijelu.
Evo nas i sa strane Poluotoka, krećemo se prema trajektnoj luci iz koje je svako malo nešto isplovljavalo ka otocima zadarskog arhipelaga.
Pozdrav Suncu nije toliko zanimljiv danju, koliko navečer pa ćemo se njemu vraćamo kasnije.
Kod Morskih orgulja brojni turisti zastajali su i uživali u zvukovima koje je proizvodilo more.
Napuštamo moderniji dio Zadra i odlazimo put povijesti i stare jezgre grada. Dočekuju nas Gradska vrata.
Prolazimo kroz njih i upućujemo se prema vidikovcu s manjim parkom, ali je sve vrlo lijepo uređeno.
Prošetali smo i Kalelargom, glavnom gradskom ulicom, punom turista. Na momente smo imali dojam kao da hodamo Venecijom.
Dolazimo na mjesto nekadašnjeg rimskog foruma, gdje je smještena crkva Sv. Donata, iz 9. stoljeća.
Iako nam je bila namjera posjetiti i crkvu i zvonik, od toga smo odustali jer se ulaz naplaćuje 20, odnosno 15 kuna po osobi, za nas 5 previše.
Nakon razgledavanja se i ogladni. Nismo htjeli biti češki turisti (čast iznimkama) koji sa sobom vuku sarme i ostala kuhana jela, nego smo svoj novac htjeli ostaviti domaćinima. Na preporuku odlazimo do jednog restorana na preporuku gdje se dobro jede i pije za ok novce.
Nakon što smo od Poluotoka pješačili oko 2 km, dolazimo do restorana kojeg nećemo reklamirati gdje nas je čekalo prilično neugodno iznenađenje.
Jasno nam je da je bio Veliki petak i da su Zadrani izraziti vjernici, ali jedan restoran u turističkom gradu sebi ne smije dozvoliti taj luksuz da ne poslužuju ništa osim tri vrste ribe. Ne poste svi ljudi na taj dan, ali dobro.
Pošteno su nas oderali servirajući preslane pržene lignje, crn pomfri. Sve to uz izrazito negostoljubivo osoblje.
Požalili smo što jednostavno nismo naručili pizzu u centru i bili na miru.
Vratili smo se u centar i na Poluotok kako bi ispratili zalazak sunca, koji slovi za jedan od najljepših. Međutim, oblaci su malo pokvarili ugođaj. Uspjeli smo nešto fotografirati pored mase ljudi koja se tamo zatekla.
Očito su Zadrani svojim novim “čudima” odradili odličan posao.
Pozdrav Suncu sastoji se od tri stotine višeslojnih staklenih ploča postavljenih u istoj razini s kamenim popločenjem rive u obliku kruga promjera 22 metra. Osim Sunca gledajući od zapadne strane, a poviše Morskih orgulja nalaze se i ostali planeti Sunčevog sustava. Veličine ploča Sunca i planeta su proporcionalne, kao i udaljenosti središta svake ploče same za sebe, no oboje istovremeno nisu, jer bi planeti morali biti udaljeni od nekoliko stotina metara do nekoliko desetaka kilometara od Sunca na instalaciji. Ispod staklenih ploča nalaze se fotonaponski solarni moduli preko kojih se ostvaruje simbolična komunikacija s prirodom, s ciljem da se, kao i s Morskim orguljama, ostvari komunikacija – tamo zvukom, a ovdje svjetlom.[1]
U kromirani prsten koji okružuje ploče s fotonaponskim modulima, upisana su imena zadarskih svetaca. Pokraj njihovih imena i datuma na koji se slave upisana je deklinacija sunca sjeverno ili južno od ekvatora (DEC-minimalno -23 stupnja do maksimalno 23 stupnja), visina Sunca u meridijanu na taj datum (ASM – Altitudo Soles im Meridien) i trajanje Sunčeve svjetlosti na taj blagdan (npr. 15:10:12) čime instalacija postaje svojevrsni kalendar. Taj je astronomski dio napravljen uz stručnu pomoć dr. Maksima Klarina, profesora u Pomorskoj školi Zadar.
Istovremeno sa zalaskom Sunca uključuju se i rasvjetni elementi ugrađeni u krug, te po posebno programiranom scenariju proizvode iznimno dojmljivu svjetlosnu igru. Vrijeme uključivanja i isključivanja instalacije odredio je dr. Klarin, i to za narednih 50 godina.
wikipedia
I u konačnici, novi Maslenički most
Dojmovi: Odlično proveden dan, umanjen lošom i skupom hranom. Ostali smo fascinirani brojem ljudi koje smo zatekli na Morskim orguljama i Pozdravu suncu, istovremeno malo ljudi u povijesnoj jezgri grada. Realno govoreći ta dva mjesta nemaju nikakvu povijesnu vrijednost, ali su Zadrani znali kako privući turiste atraktivnošću ovih mjesta. To je ono na čemu bi i Rijeka trebala graditi svoj turistički proizvod. Osim povijesnog dijela (torpedo, Titanic, Carpathia, Trsatska gradina, Guvernerova palača) treba ponuditi nešto novo i moderno, npr. na temu Titanica, ali ukomponirano da bude atraktivno modernim generacijama.
