SVJETSKI NAJIZOLIRANIJI OTOK


Pitate se koje je to mjesto na kugli Zemaljskoj koje je toliko izolirano od ostatka svijeta, a da na njemu ima stalne naseljenosti? Odgovor je Tristan da Cunha.

Smješten između planinskih vrhova, mora zelenila, s obalom ispranom od jakih vjetrova, a oko njega morsko plavetnilo Atlantika. Sve je to Tristan da Cunha.

Tristan da Cunha je otok u južnom Atlantskom oceanu na položaju 37° južne zemljopisne širine i 12° zapadne zemljopisne dužine. Upravno pripada pod Svetu Helenu, koja je zavisni teritorij Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske), od koje je udaljen 2000 km prema jugu. (wikipedia)

Kad se dođe na otok jasno je zašto stari pomorci nakon što ih je brodolom doveo tamo u 19. stoljeću, otok više nisu nikad napustili, jednostavno ih je očarao. No nemojte misliti da je život lagan, nije nimalo. Prvenstveno je to udaljenost, otprilike 2 tisuće kilometara od Svete Helene. Otok broji 300 – injak stanovnika.

Da bi došli do njega trebate prvo doći do Cape Towna u Južnoafričkoj Republici, gdje ako imate sreće možete rezervirati plovilo koje jednom godišnje ide prema otoku. Obično to budu brodovi koji kreću na istraživanje južnog Atlantika. Put od Cape Towna traje od 7 do 10 dana, ovisno o godišnjem dobu i vremenskim (ne)prilikama.

Postavlja se pitanje, što je navelo ljude da ostanu na Tristanu generacijama? Odgovor je britansko kolonijalno doba.
Otok je otkriven u 16. stoljeću od strane portugalskog pomorca po kojem i nosi ime – Tristao da Cunha.
Važnost ovog područja prva je uvidjela Velika Britanija koja je poslala svoju vojsku 1816. godine i osvojila otok.

Tristan danas ima jedan jedini grad, a zove se Edinburgh Of The Seven Seas, ili na hrvatskom Edinburgh na Sedam Mora.
Ispod vrha vulkana Queen Mary nalazi se niz živopisno bojanih kuća. Imaju supermarket, pub i caffe bar, dvoranu za sastanke, poštu, turistički centar, muzej, dvije crkve i školu koju pohađaju djeca od 3 do 16 godina.
Imaju sve za nesmetano funkcioniranje male zajednice, žive u raju, a opet taj svoj raj, za razliku od ostatka svijeta, ne uzimaju zdravo za gotovo.

Televizija im je ograničena, internet isto tako, a ono što je još bitnije povremeno znaju biti ograničeni i namirnicama, jer ovise o opskrbnom brodu. Ako njega nema, a namirnica ponestane, jedino što im preostaje je biti strpljivi. Drugog izlaza nemaju.

Iako se izolacija čini teška, ostatku naseljenog svijeta i nemoguća, otok ima jako puno prednosti za one koji uživaju biti okruženi stijenama, morem i zelenilom. Otok Gough i Nepristupačni otok (Inaccessible Island) su kao prirodni rezervat divljeg života 1995. god. upisani na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi.
Pingvini svakog listopada dolaze na otok i polažu jaja, a otok ima i autohtonu vrstu ptica, a to je Atlantski žutonosi albatros.

Stanovništvo, pored plaćenog posla, obično ima i vrtove, a mnogi uzgajaju i stoku tako da svježih namirnica ne nedostaje. Zanimljiva je i činjenica da otočani čak i izvoze proizvode poput jastoga na tržišta SAD-a i Japana.

Klima je blaga, a treba istaknuti kišu koja je gotovo svakodnevna pojava. Čini se pravi raj na Zemlji, da majčica priroda povremeno ne uplete svoje prste. 1960 godine erumpirao je vulkan zbog čega su stanovnici prisilno prebačeni u Veliku Britaniju.
2001. otok je pogodio razoran uragan i počinio znatniju materijalnu štetu.
Nije teško zaključiti da s obzirom da otok nema aerodrom, kada se dogode ovakve katastrofe otočani su prepušteni sami sebi i treba neko vrijeme proći da bi uopće stigla bilo kakva pomoć.

Unatoč svojim opasnostima stanovništvo je svjesno ljepote kraja u kojem živi i pomirilo se s činjenicom da priroda uvijek ima zadnju. Nastoji se tome prilagoditi i živjeti u suglasju s njom jer samo tako mogu opstati u gotovo netaknutom raju, što Tristan da Cunha uistinu i je.