Sunce kao centralna zvijezda našeg sustava, glavni je pokretač svih meteoroloških prilika na Zemlji. Zbog oblika i građe našeg planeta sunčeva toplinska energija nejednoliko se raspoređuje po njenoj površini što uvjetuje različito zagrijan zrak (i tlo) te diferencira tlak zraka nad područjima.
Zbog svog ciklusa magnetske aktivnosti, koji traje u prosjeku 11 kalendarskih godina, Sunčeva emisija energije oscilira prilikom tog perioda. Unutar tog ciklusa razlikujemo i razdoblje Sunčeva minimuma i maksimuma koji se razlikuju u promjeni sunčeve atmosfere, korone, vjetra, broja solarnih baklji, odaslanog UV zračenja i brojnih drugih faktora. Iznos solarne konstante također je drugačiji za vrijeme minimuma i maksimuma – odstupa od (1367,7 ± 6) W/m² za 0.1%.
Dok je Sunce u razdoblju minimuma, na Zemlji se to uobičajeno manifestira nižim temperaturama (na globalnoj razini do 1°C). Takvo razdoblje imali smo i za vrijeme zime 2009./2010. i 2010./2011. godine. Solarni maksimum, suprotno tome, uvjetuje neznatan porast globalnih temperatura (2013./2014. i 2014./2015. uz naglasak na blagim zimama). Napominjemo, promjena od 0.5°C na globalnoj razini čini velike promjene na lokalnim klimatskim uvjetima.
Prema NASA-inim grafikonima za aktualni Sunčev ciklus, znanstvenici zaključuju kako je ovo najslabiji takav ciklus (sudeći prema promjenama navedenim u prethodnom odjeljku) od davne 1798. godine.
Kao mjerodavni prvi pokazatelji promjene temperature na Zemlji zbog navedene pojave su dekadske oscilacije (temperature) u Pacifiku i Atlantiku, poznatije pod kraticama PDO i AMO.
Njihovim promjenama, odnosno, snižavanjem PDO-a i povišenjem AMO-a naznačuje se prelazak iz područja solarnog maksimuma u minimum, a vrijedi i obrnuto.
Znanstvenici očekuju kako će se u sljedećih 18 mjeseci početi nazirati prve očite promjene u ta dva uzorka koja će i “brojkama sa Zemlje” moći potkrijepiti završetak Solarnog maksimuma.
Naslovna: Prikaz nekoliko prošlih Solarnih ciklusa (uz minimume i maksimume); izvor: NASA
