Madden-Julian oscilacija (MJO) je odradila svoje, faza 7 je oslabila stratosferni polarni vrtlog – odlično, ali, gdje je onda zima?
Prošli tekst s početka veljače završili smo rečenicom: “Pažljivo i s riječima – hladnijim. Ne nužno i hladnim….”? Bit ćemo iskreni. Kao što vidimo, sredina veljače je, snijega ni za lijeka. Ni na planinama, ni u nizinama. U Španjolskoj temperature zraka 13. veljače su blizu 30 °C.
Gdje su potencijalni krivci?
Anomalno, tj. snažno jake visinske grebene nad Španjolskom za ovo doba godine, a samim tim i ekspanziju Azorske anticiklone sjevernije, uzrokujući izuzetno visoke temperature zraka u siječnju iveljači 2024. možemo pronaći uz obale zapadne Afrike. Temperature mora u ovom dijelu su za 3 do 4 °C više od referentnog niza 1991-2020, što se sada podvodi pod marinski toplinski val.
Zašto je to važno?
Prema studiji Oliver et al. iz 2018, marinski toplinski valovi povećali su svoju učestalost na planetu Zemlji od 1925. do 2016. godine za 34%. U 2023. godini, autori Guinaldo et al. pokazali su koliko je Mediteran odigrao ulogu u energetskom budžetu i povećanju intenziteta toplinskih valova širom Europe 2022. i 2003. godine. Ovo je značajan podatak kako bismo razumjeli energetski balans, pri čemu more možemo promatrati kao prirodni radijator. Ono posjeduje visoki specifični toplinski kapacitet i, drugim riječima, sporo oslobađa topinu. Tlo, s druge strane, gubi svu energiju onda kada oslobađa toplinu dugovalnim zračenjem unutar IR spektra čim Sunce zađe. Najvažnije iz ovoga je izvući ovu rečenicu – planet Zemlja traži balans. Ili, teži da bude, kako to klimatolozi kažu – u klimatskom ekvilibriju. Jednostavnije, sav upijeni višak topline će težiti osloboditi se, kako bi težila k balansu. Kao, recimo, kod vage – preopteretili ste brašnom jednu polovicu vage, pa želite ravnotežu – s jedne strane, prebaciti višak na drugu polovicu dok se ne izjednače težine. Jednostavna analogija za zapamtiti, zar ne?
Oslobađanjem viška topline u slobodnu atmosferu, parcela zraka se hladi, širi i kondenzira. Pojednostavljeno – više toplinske energije, više vodene pare u atmosferi, ali to znači i više oborina. Za svaki 1 °C porasta globalne temperature zraka, 6 do 7% je više vodene pare u atmosferi, što nam objašnjava relacija Clausius-Clapeyron. U odnosu na predindustrijsko razdoblje za koje se uzima period 1850-1900, naš planet Zemlja je topliji za oko 1.4 °C, pri čemu smo otprilike obogatili naš, nazovimo ga, zemaljski spremnik vodene pare za cca. 9%.
Zašto je sad ovo važno?
Tih 9% zvuči nekima kao neznatan podatak, ali je zapravo prilično bitan. Tih 9% povećava intenzitet suša, obilnih oborina, mijenja poziciju postojećih vremenskih sustava, usporava mlaznu struju. Topliji svijet ima više prostora za toplije ekstreme. To je, priznat ćete, nekako i logičan zaključak i tu nema puno dodatnog filozofiranja. Međutim, vraćamo se na onu rečenicu – “Zemlja teži ravnoteži”. Vraćamo se na našu vagu.
Da bismo izbalansirali snage, kontra izraženoj toplini mora biti i izraženija hladnoća. Taj primjer smo vidjeli u siječnju 2024. Jug Španjolske je bio na gotovo 30 °C po prvi put u modernoj povijesti mjerenja, dok je sjever Skandinavije zabilježio rekordno niske temperature zraka, oko -45 °C. I prije smo imali slične slučajeve, međutim, u toplijem svijetu dobili smo tzv. pomicanje prema sjeveru. Marinski toplinski valovi smanjili su gustoću mora, povećali salinitet, a smanjena razlika u temperaturama je izdužila mlaznu struju. To je ona vijugava “vrpca” snažnih vjetrova, nalik zmiji, na oko 9 km visine što nam dirigira vremenske sustave. E, ta “zmija” u toplijem svijetu dovodi do toga da je transport topline pružen neuobičajeno sjeverno, odnosno u kontra slučaju da prodor hladnoće bude pružen neuobičajeno južno. Njena izduženost je “de facto” usporava. To doprinosi da pojedini sustavi ostanu duže u mjestu – takve situacije zovemo “blockingom”. Blocking situacija je najnezgodnija i najomraženija za meteorologe, te se frekvencija takvih događaja povećava u toplijoj klimi kako intenziviramo globalni vodeni ciklus, pojačavajući simultano suše na jednom kraju svijeta te poplave na drugom, nešto što je oduvijek postojalo, samo sada sa mnogo većim magnitudama.
U našem slučaju, toplije more nad zapadom Afrike ekspandira sjevernije, što je i očekivano, s obzirom na to da asimetrično zagrijavanje od tropskih krajeva postaje jače kako idemo prema proljeću i ljeti. Hadleyeva ćelija će se polako širiti prema sjeveru, i to će širiti Azorsku anticiklonu prema Europi koja se uobičajeno u zimskom periodu povlači prema Bermudi. Vidimo da ove godine taj utjecaj je puno jači te je potencijalno i razlog što glavnina hladnijeg zraka ne uspijeva preliti se značajnije preko južnog dijela Europe.
S druge strane, MJO je odradio svoj dio posla. Oslabio je polarni vrtlog, shodno očekivanju u fazi 7 u kojoj je bio vrlo dugo, prije nego se deaktivirao. Ali, polarni vrtlog nije garancija hladnog vremena, čak ni onda kada se, mi to volimo, reći “podijeli”, ili, ako se ne podijeli, dislocira. Da bismo dobili odgovor, treba jači fluks iz stratosfere prema troposferi, na koji će odreagirati naša “zmija”. Iako faze 7 idu prema NAO-, očito su više temperature mora od prosjeka odradile svoj dio posla, spriječivši padanje indeksa sjevernoatlantske oscilacije (NAO). Dakle, naše pozicije atmosferskih polja niskog i visokog zračnog tlaka (islandski minimum i azorski maksimum), stoga, očito nisu “na svojim mjestima”.
