Nedavna strahovanja povezana sa učestalim potresima u Nacionalnom parku Yellowstone, kao i bježanje krda bizona, stvorili su sumnuju da se unutar “velikog” nešto sprema.
Nijedan od ovih događaja ne predstavlja realnu prijetnju za buduću veliku erupciju, ali su znanstvenici odlučili izraditi još jednu studiju kakav bi effekt imala erupcija po Sjevernu Ameriku.
Nacionalni park Yellowstone poznat je po svojim izvorima vrele vode i gejzirima (Old faithful), ali geološki gledano poznat je i po tzv. Yellowstoneskoj kalderi. Impresivni supervulkan koji se nalazi u utrobi nacionalnog parka jedan je od najvećih na svijetu. Sposoban je izbaciti u zrak preko 250 kubičnih kilometara magme i podignuuti milijarde kubičnih tona pepela u atmosferu.
I dk je magma problem za Idaho, Montanu, Wyoming, pepeo je puno veći problem jer se diže visoko u vis, a vjetrovi ga mogu raznijeti diljem cijelog planeta.
Od zadnje erupcije vulkana prošlo je oko 70.000 godina, a od većih erupcija prošlo je stotinu tisuća pa čak i milijuna godina. Jedini dokaz kojeg znanstvenici mogu iskopati je kaldera čijim proučavanjem se može doći do zaključaka gdje se sve širio pepeo. Međutim, vrijeme briše tragove i ponekad je nemoguće doći do bilo kakvog zaključka.
Geolozi iz SAD-a došli su na ideju da simuliraju što bi se dogodilo kada bi supervulkan erumpirao. Koristeći podatke iz kaldere, ali iz povijesnih meteoroloških podataka o kretanju vjetra, kreirali su grafikon kako bi se pepeo širio, dogodi li se supererupcija.
Njihov rad možete vidjeti na slici ispod. Vidljivo je da bi u žarištu pepela njegova debljina bila čak 1 metar, da bi se šireći se od centra ponegdje smanjio na samo 3 mm. Govorimo o pepelu u visini. Onaj na tlu bio bi još i deblji.
Došlo bi do brojnih negativnih učinaka. Sve bi bilo prekriveno pepelom, uvukao bi se u motore automobila, klima uređaje i slično. Područja najbliža erupciji bila bi doslovno zatrpana i nenastanjena dulji niz godina. Čišćenje pepela stajalo bi milijarde dolara.
U zraku bi pepeo prekinuo zračni promet, ne samo nad Sjevernom Amerikom već i nad drugim kontinentima.
Problem bi se nalazio i na dohvat “ruke”. Velika količina pepela utjecala bi na disanje, posebno ljudi s respiratornim problemima. No, ni sam pepeo nije toliki problem, koliko činjenica da njegove čestice mogu imati otrovne tvari, koje bi predstavljale veliku prijetnju životu ljudi.
Ne bi samo ljudi stradali, već i biljke i životinje. Biljke ne bi dobivale potrebno količinu sunca, rijeke i vodotokovi bili bi kontaminirani.
U konačnici pepeo bi prekrio veći dio atmosfere našeg planeta, sprečavao bi prodor Sunca do površine, što bi rezultiralo hlađenjem našeg planeta, tzv. vulkanskom zimom. Ona bi pak dovela do polaganog, ali sigurnog ulaska u ledeno doba.
Ova studija dala nam je odgovore na pitanja što bi bilo kad bi bilo, no, kakve su šanse da se nešto takvo uistinu i dogodi?
Činjenica kaže da nije erumpirao oko 70.000 godina, ali unatoč tome, smatra se da su šanse za supererupciju prilično male. To je kao da zamišljate veliki asteroid kako udara u Zemlju. Šanse postoje, ali nitko ne razmišlja o njima, jer su jako male.
Supererupcija dakle nije vjerojatna, nego više nekakve slabe do umjerene erupcije, ali ni one nisu bezopasne. Čak i umjerena erupcija može ostaviti velike posljedice, imajući u vidu koje efekte pepeo može prouzrokovati u hlađenju klime.
Jedno je sigurno, dogodila se velika ili umjerena ili mala erupcija, nijedna od njih nije bezopasna, ako uzmemo činjenicu da je supervulkan pod Yellowstoneom promjera i do 72 km. Stručnjaci NASA-e su utvrdili da se ispod Yellowstonea, na dubini od 8. 000 metara, nalazi najveća magmena komora koju se ikada otkrilo. Ispunjena magmom i plinom pod velikim tlakom, polagano gura tlo kaldere naviše. Hidrotermalni izvori i gejziri, rasprostranjeni po gotovo čitavoj površini Yellowstonea, nisu ništa drugo nego pukotine kroz koje ovaj supervulkan “diše” i oslobađa višak tlaka. Očito je samo pitanje vremena kad će mu ponestati “zraka”.
