Ekspedicija sastavljena od 12 mladih ljudi, većinom neiskusnih planinara, u ljeto 1967. krenula je na put prema vrhu planine McKinley na Aljasci. Licem u lice susreli su se sa ‘savršenom olujom’ – arktičkom super mećavom i vjetrovima koji su puhali i do 480 kilometara na sat. Njih sedam nikad se nije vratilo ekspedicije, a detalji ekspedicije opisani su u knjizi Andyja Halla.
Deveteročlani tim penjača organizirao je student Joe Wilcox, a njegovo traženje dozvole za uspon sa skepsom je dočekao zaposlenik nacionalnog parka Art Hayes prvenstveno zbog nedostatka iskustva tima. Predložio je skupini da se spoji s tri muškarca iz Colorada, vrlo iskusna penjača koja su također planirala uspon.
Svi su podržali ideju. Uspon im je dopušten uz uvjet da sa sobom nose radio, da se cijelo vrijeme drže zajedno i da manje iskusni penjači prođu tečajeve koji bi im u slučaju potrebe mogli spasiti živote.
Avantura počela 22. lipnja 1967.
Skupina 12 različitih mladića krenula je zajedničku avanturu 22. lipnja 1967. godine, unatoč razlikama u iskustvu i bez imalo želje da pothvat odrade zajedno zbog čega jedno vrijeme nisu međusobno razgovarali.
Malo nakon dolaska na planinu počela je padati kiša . Njihovi odjeća i vreće za spavanje napunili su se vodom, a sunce nikad nije izlazilo dovoljno dugo da se bilo što od toga osuši.
Kako bi smanjili teret, putem su bezobzirno ostavili štednjak, ručke za lopate i pile što se kasnije pokazalo fatalnom pogreškom. Naime, radilo se o jedinim alatima koji su im mogli poslužiti za izgradnju zidova i skloništa od snijega tijekom smrtonosne oluje.
Također, skupina nije imala vodiča odgovornog za dobrobit penjača. Sljedeća neočekivana opasnost bila je lavina koja je niz dolinu donijela hrpu stijena, snijeg i leda te ‘odsjekla’ dio rute.
Većina muškaraca mučila se s glavoboljama i povraćanjem. Jedini način da riješe problem bio je spuštanje, ali nitko nije bio spreman odustati. Složili su se da ih očekuju dva lijepa dana po pitanju vremena i da moraju ići dalje ako žele stići na vrh.
Dio je ostao u logoru koji su napravili, a dio je krenuo s uspinjanjem kako bi uspostaviti logor na višoj uzvisini.
U jednom trenutku zapalio se šator sa šest muškaraca. Oni su uspjeli pobjeći s manjim opeklinama, ali njihove vreće za spavanje pretvorile su se u hrpu najlona. Viši kamp bio je postavljen na oko 5500 metara, a niži na oko tisuću metara nižoj visini. Tabori su putem radija raspravljali o vremenskim uvjetima.
Ujutro 15. srpnja četvorica muškaraca iz gornjeg logora krenula su prema vrhu, dok su ostali ostali pričekati one iz donjeg logora. Tako su iskusniji penjači za sobom ostavili neiskusne i izravno prekršili nalog parka. Na vrhu su proslavili, zapalili baklje i fotografirali se.
U tim trenucima vjetar je puhao oko 112 km/h. U kampu, manje iskusni penjači odlučili su krenuti prema vrhu unatoč pogoršanju vremena. Kada su stigli na vrh vidljivost je bila na nuli. Mogli su vidjeti samo jedan drugoga. Uskoro su ostali bez baterija i više se nikad nisu javili.
Ujutro 18. srpnja pojavili su se opasni oblaci, a oni nisu imali kako izgraditi sklonište. Oluja je vrhunac dosegla tri dana kasnije. Penjače iz donjeg kampa onemogućila je u potrazi za kolegama iz gornjeg. Wilcox je obavijestio Eielsona da im nedostaje sedam članova tima.
Grupa za spašavanje bila je potrazi za zrakoplovom koji bi mogao izdržati jake vjetrove, ali nisu mogli naći nijedan. Preostalih pet članova ekspedicije toplinom tijela otapalo je vodu koju su koristili za piće, a jeli su krekere i bombone jer štednjak nisu imali. Srećom uspjeli su krenuti prema dnu, a na putu su im pomogli članovi ekspedicije Billa Babcocka.
Od preostalih sedam članova ekspedicije gotovo tjedan dana nije bilo ni traga ni glasa. Spasilačka ekspedicija nije im mogla pomoći zbog vremena. Bila je to najgora oluja koja je pogodila planinu dok su na njoj bili ljudi.
Kada je spasilački tim na čelu s Babcockom došao do mjesta na kojem su bili planinari nije bilo pokreta, samo tišina. Kraj šatora je bio muškarac u sjedećem položaju, smrznut na smrt. Prizori leša bili su zastrašujući. Spasilački tim bio je previše istraumatiziran da fotografira prizor kako bi kasnije identificirali muškarca.
Ekspedicija je pronašla samo tri tijela. Humanitarni uspon organiziran je kako bi se pronašlo i zakopalo sva tijela, međutim četiri preostala nikad nisu pronađena.
Izvor: dnevnik.hr
